Regioni
Arhiva
POVERENJA
Sindikat je organizacija zaposlenih koji se u njoj dobrovoljno okupljaju, plaćaju članarinu, ali i na mnoge druge načine izražavaju uzajamnu solidarnost, koji predstavljaju temelje njegove društvene moći koja se ispoljava kroz efikasnu organizaciju i dsciplinu. Sindikat deluje slobodno u okviru pravnog sistema, štiteći i unapređujući prava članstva svim legalnim sredstvima, kroz svoje specifične metode borbe. On može težiti i promeni pravnog sistema, ukoliko ovaj ozbiljno ugrožava ostvarenje ciljeva zaposlenih i sindikata.
Sindikat ne može i ne sme služiti nikog sem svog članstva. Članstvo, za uzvrat, ne može služiti nikoga ko se javno ili delima deklarisao kao oponent ne samo tog sindikata, već sveta rada uopšte.
Sindikat jejedini predstavnik sveta rada i kao takav može i kada je god to korisno za interese ne samo članstva, već i zaposlenih, mora sklapati političke sporazume i dogovore sa svetom politike, kako bi u partnerskom odnosu zaštitio ili unapredio te interese.
Sindikat mora graditi odnose soocijalnog partnerstva sa poslodavcima, jer je on nezaobilazna poluga koja sa drugom polugom, kapitalom, pokreće privrednu aktivnost i donosi blagostanje čitavom društvu. Ako se te dve poluge razilaze ili sudaraju, trpi celo društvo. Ali ukoliko sindikat iz bilo kog razloga teži lažnoj društvenoj harmoniji na uštrb interesa sveta rada, onda će pored sindikata i njegovog članstva, u krajnjoj instanci još vise trpeti i poslodavci I društvo u celini. Zato je strateški interes sindikata da se izgrade efikasni, institucionalizovani mehanizmi socijalnog dijaloga I partnerstva.
Sindikatu ne može niko odrediti kako će se i kada će se organizovati. O tome autonomno odlučuje člnastvo i organi sindikata. Jedino što sindikat mora da sledi jeste da se organizuje dok nije kasno i da u svom temelju mora imati demokratiju, kao merilo svoje moći, svojih htenja i svog lika.
Sindikat je po prirodi stvari najmasovnija organizacija civilnog društva i zato je dužan da pomaže stvaranju i jačanju i drugih asocijacija, pošto je civilno društvo najpodsticajniji okvir za delovanje sindikata i jačanje demokratije uopšte.
Sindikat mora uvek biti na strani mira, tolerancije, razumevanja, saradnje i jednakosti među ljudima. Ako izda bilo šta od toga, izdao je smisao svog postojanja. On stalno mora da bori za ove osnovne civilizacijske vrednosti, da ih promoviše i brani kako u svom članstvu, tako i u društvu u kome deluje.
Na početku ovog veka, sindikat gotovo da ima značajniju ulogu od one koju je imao u protekla dva veka. To važi i za sindikate u razvijenim demokratskim društvima, a posebno za nas koji ulazimo u novi milenijum opterećeni siromaštvom, razorenom nacionalnom privredom, narušenim temeljnim moralnim normama, suočeni sa brojnim izazovima koji neminovno donosi proces tranzicije. Zbog tih veliki poslova koji su pred nama, valja naoštriti najjače oružje sindikata, solidarnost.
To, pored ostalog podrazumeva strateški interes pripadnika sveta rada da se izgradi demokratska pluralistička sindikalna scena, čiji će akteri voditi lojalnu utakmicu za uticaj na radništvo, a istovremeno zajednički braniti minimalne zajedničke interese svih zaposlenih.
Osim solidarnosti i efikasne demokratske organizacije, najjače oružje demokratskih sindikata je znanje, što zahteva trajno, sistematsko angažovanje na obrazovanju i osposbljavanju sindikalnih aktivista za uspešan sindikalni rad i širenje svesti o pravu i ciljevima sindikalnog organizovanja.
Људски род је прошао дуг пут развоја. Ако бисмо тај пут осветлили из угла рада он би имао три дуге и препознатљиво различите деонице људског стваралаштва. Прва, припитомљавање животиња које су га храниле и делимично одмениле од тешког физичког рада. Друга, пројектовање и израда вештачких производа који су га делимично ослободили директне зависности од домаћих животиња, тешког и монотоног рада, и трећа, пројектовање организационих структура кроз које се врши координација и управљање пословним, друштвеним и биолошким системима. Данашњи пословни системи као своју циљну функцију имају максимизацију профита. Са друге стране, друштвени системи теже ка максимизацији хуманости, а биолошки ка одржању биљног и животињског света. Сви они су међусобно условљени.
Данас смо у сегменту људског пројекта који изводи своју другу индустријску револуцију. И ако је прва индустријска револуција тражила и формирала бројну класу радника пролетера, која је била доминантна, и продавала своје мишиће и специјалне вештине које су биле потребне за израду разних вештачких производа, дотле је даљи неумитни еволуциони закон технолошког развоја генерисао нову класу, која у врло малом проценту продаје снагу својих мишића, у знатно већем своје вештине, док су знање и памет доминантни. То је друга технолошка и индустријска револуција. Она је у ствари укинула класу радника пролетера. Људе су углавном замениле машине, роботи, аутономне индустријске нумерички управљане машине алатке, аутоматска транспортна возила, банкомати, директна куповина интернетом, или резервације путем позивних аутоматизованих центара и све продубљенија употреба компјутера, што све редукује улогу човека као најважнијег чиниоца у производњи, на исти начин као што се увођењем трактора прво смањио значај коња као радне снаге у пољопривредној производњи, а онда потпуно нестао.